Kad me život baci u more – plutam

Nekad me život iznenadi valom koji nisam očekivala.

Jednom je to razgovor koji zaboli.

Drugi put poslovna situacija koju ne mogu kontrolirati.

Treći put to su vlastite emocije koje iznenada preplave – tuge koje mislim da sam već “riješila”, strahovi koje nisam ni znala da još nosim.

U tim trenucima, nekad poželim boriti se. Pokušam sve “popraviti”, razumjeti, riješiti odmah.

Ali sve češće biram nešto drugo.

Biram – plutati.

Plutanje ne znači odustati.

Plutanje znači ne boriti se protiv vala dok prolazi.

Znači dozvoliti si da budem u nepoznatom – i vjerovati da će me život iznijeti. Da ću se opet osloniti na noge. Da more uvijek zna svoj ritam, čak i kad ja ne znam svoj.

Naučila sam da ne moram imati sve odgovore odmah.

Ne moram imati kontrolu.

I ne moram stalno “držati sve pod kontrolom” da bih bila sigurna.

Jer sigurnost više ne tražim izvana.

Nalazim je u sebi – kad se usudim ne znati, ne forsirati, ne dokazivati.

Kad me život baci u more, plutam.

Zatvorim oči. Dišem.

Ponekad pustim suze.

Ponekad pričam s Bogom.

Ponekad samo gledam nebo i šutim.

Ali iz toga uvijek nešto proklije.

Tišina donese odgovore.

Plutanje me nauči nježnosti prema sebi.

I svaki put kad pomislim da se neću izvući – izvučem se.

Još jača. Još mekša. Još više svoja.

Možda to i jest stvarna snaga –

Ne uvijek znati kud idem, ali vjerovati da ću tamo stići.

Ne uvijek plivati…

nego znati kada je vrijeme da samo – plutam.