Moji tihi rituali koje nitko ne vidi

Postoje trenuci u mom danu koje ne dijelim na društvenim mrežama.

Nisu to spektakularne scene, ni “wow” sadržaj.

To su oni mali, obični trenuci koji me vraćaju sebi.

Moji rituali. Moje sidrište. Moja mala utočišta.

Nitko ih ne vidi.

Ali meni su sve.

Jutarnje buđenje bez žurbe

Volim kada se probudim prije svih. Kad je još polumrak i grad još spava. Tada skuham toplu vodu s limunom, upalim svijeću i sjednem tiho – bez telefona, bez priče, bez buke. Samo ja i moje misli.

Ponekad zatvorim oči. Ponekad se zahvalim. Ponekad samo dišem.

Mala bilješka za dušu

Imam jednu bilježnicu koju rijetko tko vidi. U njoj ne pišem popise zadataka. U njoj pišem – život.

Misli. Osjećaje. Rečenice koje me dotaknu. Ljepotu dana. Ili samo ono: “Danas mi je teško. I to je u redu.”

To je moj razgovor sa sobom.

Moj čaj u tišini

U danima kada osjetim da sam prebrzo uskočila u ritam, napravim čaj i sjednem. Bez ekrana. Bez multitaskinga. Samo sjedim i pijem topli napitak. Kao da mi šalje poruku: “Stani. Udahni. Tu si.”

Večernji ritual povratka sebi

Navečer volim prigušiti svjetla, oprati lice s pažnjom, namazati tijelo uljem koje miriše na lavandu ili ružu. To nije samo briga za tijelo, to je dodir ljubavi prema sebi.

Zatim legnem i često prije sna tiho u sebi izgovorim: “Hvala ti, tijelo. Hvala ti, srce. Hvala ti, danu.”

Sitnice koje znače puno

• Šetnja bez cilja
• Pogled u nebo dok perem suđe
• Glazba koja mi otvori srce
• Poruka koju napišem prijateljici – ne da bih nešto tražila, nego da je samo zagrlim riječima

Ovi rituali ne “proizvode” ništa.

Ne donose rezultate, statistike, ni priznanja.

Ali donose meni – mene.

Bez njih bih se izgubila u vrtlogu svega što moram.

Zahvaljujući njima, sjećam se tko jesam.

I ne, ne vidi ih nitko.

Ali možda, baš zato – vrijede najviše.