Kada sam prvi put zaista čula sebe

Ne znam točno koji je bio dan u tjednu, ni je li vani padala kiša ili sjalo sunce.

Znam samo da se u meni nešto slomilo… a zatim tiho – posložilo.

Godinama sam živjela prema tuđim očekivanjima. Bila dobra kći, partnerica, zaposlenica. Išla po redu. Po pravilima.

Završila školu, zaposlila se, imala “siguran posao”, plaću, status. Izvana je sve djelovalo lijepo – iznutra se nešto gasilo. Malo po malo, svjetlo u meni je postajalo prigušeno. I nisam znala zašto… sve sam radila “kako treba”.

Ali tijelo je počelo šaptati. Umor, nervoza, nesanica, probava. Pa su došli i glasovi iznutra:

“Zar je to to?”

“Jesi li ovo zaista ti?”

“Gdje si se izgubila?”

U početku sam ih ignorirala. Zatvarala u ladicu. Prekrivala šopingom, putovanjima, obavezama.

Ali nisu odlazili.

I onda je došao taj dan.

Ne velik. Ne dramatičan.

Sasvim običan, ali meni – prekretnica.

Sjećam se, sjedila sam sama za stolom.

Bez mobitela. Bez distrakcija. Samo tišina. I ja.

I prvi put nakon dugo vremena nisam ništa gurala pod tepih.

Dozvolila sam si osjećati.

Osjetila sam da nisam sretna.

Da nisam slobodna.

Da moje tijelo vapi za zdravljem, a moja duša za dahom.

I tada – u toj tišini – prvi put sam zaista čula sebe.

Nije bio to neki glas iz svemira. Bila sam to – ja. Tiho, ali jasno.

Čula sam da moram nešto promijeniti.

Ne zbog drugih.

Ne da nešto “postignem”.

Nego da se vratim sebi. Da se sjetim tko sam bila prije nego što me svijet naučio tko bih “trebala biti”.

Od tog trenutka, ništa više nije bilo isto.

Promjene nisu došle preko noći. Ali jesu došle – korak po korak.

Prehrana se promijenila. Okruženje. Posao. Ljudi. Pogledi.

Ali najvažnije – odnos prema sebi.

I danas, kad osjetim da se ponovno udaljavam, da me svijet povuče…

Sjednem. U tišini.

I ponovno čujem. Sebe.