Tko sam ja kada nitko ne gleda

Nije uvijek lako priznati da nisam uvijek jaka.

Da imam dane kad mi se ništa ne da. Kad se povučem, kad me preplave misli, kad zapnem u vlastitim sumnjama i starim obrascima.

Imam dane kada se osjećam osjetljivo, ranjivo, zbunjeno. Kada me život stisne i jedino što mogu je – stati.

Ali ono što sam naučila – ne bježati od toga.

Nekad sam pokušavala svoje slabosti sakriti, stisnuti zube, nasmiješiti se i nastaviti kao da je sve u redu.

Znala sam govoriti sebi:

“Ajde, budi jaka.”

“Samo nastavi.”

“Ne dramatiziraj.”

I baš tada sam se osjećala još slabije. Jer slabost nije nestajala – samo se povlačila dublje u mene, čekajući priliku da izbije još jače.

Danas slabost ne doživljavam kao manu, nego kao poruku.

Kada osjetim da sam osjetljiva – zastanem. Ne guram. Ne ignoriram.

Pitam se:

“Što mi ovo govori?”

“Gdje si, Mihaela, i što ti treba?”

“Od koga to pokušavaš nešto sakriti… i zašto?”

Ponekad mi treba samo odmor. Ponekad zagrljaj.

Ponekad iskren razgovor, a ponekad dan bez ičega.

Slabosti su me naučile suosjećanju. Ne prema drugima – to sam uvijek imala – nego prema sebi.

One su me prizemljile. Naučile me nježnosti. I poniznosti.

I više se ne sramim reći da ne mogu sve. Da nisam uvijek inspirirana. Da imam i tamnije dane.

Jer ti dani me podsjećaju da sam čovjek. Da nisam ovdje da budem savršena. Nego – stvarna.

Ponekad slabost izgleda kao suza usred dana.

Ponekad kao tišina. Ponekad kao “ne” koje nisam znala izgovoriti.

Ali sad ih primjećujem. I sve manje ih se bojim.

Zapravo…

Možda su baš moje slabosti one pukotine kroz koje mi dolazi svjetlo.

Ne kao nešto što me definira – nego kao nešto što me podsjeća tko sam.