Kako sam upoznala Luisa – ljubavna priča koja je promijenila sve

Ljeto 2018. bilo je jedno od onih ljeta kada misliš da znaš kako će sve ići. Posao, djeca, obaveze – sve je bilo pod kontrolom. Ili sam barem mislila da jest.

Tih dana odvijao se festival Slatki gušti u Zagrebu, a ja sam imala svoju kućicu s proizvodima Raw Sweets i Raw Cakes. Iako sam organizirala sve, nisam često bila tamo – prepustila sam stvari svojoj asistentici. No, sudbina ima svoje planove i uvijek nas stavi na pravo mjesto u pravom trenutku.

Baš tada, u Zagrebu se našao i on.

Luis.

Putovao je Europom, istraživao svijet, bez fiksne adrese, bez vezanosti uz posao ili ured – radio je online i mogao je živjeti bilo gdje. Već je obišao Pulu, Split, Dubrovnik i odlučio vidjeti i Zagreb, ne sluteći da će taj grad promijeniti njegov život.

I tada su se naši putevi sreli.

Prvi susret bio je… neobičan.

Dok je stajao ispred mojih proizvoda, znatiželjno ih promatrajući, ja sam – iz neke nelagode – odlučila da ne govorim engleski. Možda iz straha, možda iz nesvjesnog nagovještaja da bi ovaj razgovor mogao biti važan.

Pa sam pustila da priča s mojom kolegicom. No, uvijek se pojavio baš onda kad bih ja bila tamo.

Iako nismo puno pričali, na odlasku sam mu dala jedan od svojih proizvoda – znak pažnje, nesvjesnu pozivnicu da ostane u mom životu.

No, ono što tada nisam znala jest da je sudbina već umiješala prste nekoliko dana ranije.

Moja prijateljica je željela fotografiju sa mnom, a Luis je, umjesto da nam samo pomogne, uzeo svoj mobitel i fotografirao nas svojim uređajem. To je značilo samo jedno – morao je dobiti moj broj da mi pošalje sliku.

I tako je sve počelo.

Prvo su bile poruke.
Zatim zvučne poruke.
A onda su krenuli video pozivi.

U međuvremenu, Luis je nastavio svoje putovanje kroz Austriju, Sloveniju, Portugal – ali nikada nismo izgubili kontakt. Svaki dan nekoliko riječi, nekoliko rečenica, nekoliko smijeha. Kao da smo pleli priču čiji kraj još nije bio napisan.

I onda me pozvao da dođem u Barcelonu.

“Dođi, provedimo nekoliko dana zajedno, upoznaj me bolje.”

Ja sam, naravno, odmah rekla:

“Ne mogu. Moj posao, djeca, obaveze…”

Ali ponekad sudbina pošalje ljude da te gurnu u pravom smjeru.

Moja prijateljica, koja me godinama poznaje, rekla mi je nešto što me natjeralo na razmišljanje:

“Ne budi luda. Odi i uživaj. Ponekad se neke prilike ne ponove.”

I tako sam, s dozom straha, ali i uzbuđenja, kupila kartu i otišla u Barcelonu.

Četiri dana.

Četiri dana koja su promijenila sve.

Osjećala sam se sigurno, kao da se poznajemo godinama. Kao da je svaki razgovor koji smo vodili na daljinu bio priprema za stvarni susret.

Ali Luis nije htio da tu priča stane. Promijenio je svoju avionsku kartu i umjesto povratka u Peru, vratio se u Zagreb – još mjesec dana.

Ljeto ljubavi u Hrvatskoj

Taj mjesec bio je nešto najljepše što sam doživjela – pokazala sam mu svu ljepotu Hrvatske. Vodila ga kroz skrivene kutke otoka, kroz planine, kroz male konobe i slikovite pejzaže. Naučio je hrvatske riječi, smijao se mojim prijateljima, sve je bilo tako lako, tako prirodno.

Ali kao i sve, taj period je morao završiti. Morali smo se suočiti s realnošću.

Luisu je isticala dozvola boravka i morao je otići.

No, sada više nismo bili samo dvoje ljudi koji su se upoznali na festivalu.

Sada smo imali priču.

I nismo htjeli da završi.

Dogovorili smo se – ja ću doći u Peru.

Krajem godine, dok je u Hrvatskoj snijeg prekrivao ulice, ja sam sjedila u avionu, putujući prema njemu.

Dočekao me na aerodromu u Limi.

Proslavili smo Novu godinu na plaži, uz zvuk valova i miris oceana.

Zajedno smo istražili Peru, putovali pet tjedana – od Machu Picchua do pješčanih dina u Huacachini, od Lime do malih sela u Andama.

Bilo je jasno – ovo nije samo ljetna romansa.

Ali kako sada spojiti dva svijeta?

On u Južnoj Americi, ja u Europi.

I tu dolazi njegova odluka.

Luis, koji je godinama živio nomadski život, koji nije bio vezan uz nikakvu firmu ni ured, odlučio se preseliti u Zagreb – sa mnom.

Vratili smo se zajedno u Hrvatsku sa 9 kofera i 3 kutije.

Sada živimo i radimo u Zagrebu.

Gledam unatrag i mislim – koliko malo treba da ti se život promijeni. Jedan susret, jedna poruka, jedan poziv.

I onda samo treba imati hrabrosti reći DA.

Jer kada te život stavi na put s nekim tko ti mijenja percepciju, s kim možeš biti svoj, s kim se osmijeh događa prirodno, onda znaš da to nije slučajnost.

Ponekad sudbina govori kroz male znakove. Kroz jedno fotografiranje. Kroz jednu poklonjenu slasticu. Kroz jedan poziv.

Na tebi je samo da odlučiš – hoćeš li slušati?