Insan – čovjek koji se sjeća tko je

U svakodnevici u kojoj su riječi izgubile tišinu, a identitet postao privid, postoje izrazi koji nas vrate sebi.
Jedna od takvih riječi je insan – jednostavna, a sveta. Tiha, ali snažna. Riječ koja nije samo oznaka za čovjeka, već poziv na prisjećanje.

Više od čovjeka – insan kao duhovno biće

U arapskom i turskom jeziku, insan označava čovjeka – ali ne samo fizičko, već unutarnje, svjesno, osjećajno biće.
U islamskoj i sufijskoj filozofiji, insan je onaj koji je stvoren iz ljubavi i za ljubav, ali mu je data i zaboravnost – da bi kroz iskustvo, padove i čežnju pronašao put natrag k izvoru.

Insan je biće koje:

• pamti, iako često zaboravlja,
• osjeća, iako pokušava biti snažan,
• traži, iako ne zna uvijek što,
• voli, iako ga ljubav može boljeti,
• prašta, jer i sam griješi,
• sluša tišinu, jer zna da se istina ne viče.

Insan je zrcalo duše

Biti insan ne znači biti savršen.
Znači biti duboko ljudski – nesavršen, ranjiv, ali i sposoban za suosjećanje, nježnost, dobrotu, rast.

U sufijskoj poeziji, insan je opisan kao zrcalo kroz koje se ogleda Božansko. Ne savršenstvo, već voljnost da voliš, rasteš i sjećaš se. Jer insan nije stvoren da zna – već da se u svakom trenutku otvara Ljepoti.

“Insan je onaj koji plače, ali zna zašto. Koji pada, ali ne zaboravlja Nebo.”
– sufijska mudrost

U vremenu zaborava – insan se prisjeća

U suvremenom svijetu, često mjerimo vrijednost po učinku, uspjehu, izgledu.
Ali insan nije ono što pokazuje – insan je ono što nosi.

Nosimo tišinu, sjećanje, svjetlo, koje je ponekad zamagljeno svakodnevnim borbama. Ali kad se povučemo, umirimo, usmjerimo pogled unutra – insan ponovno čuje šapat duše.

I to je dovoljno. Biti insan znači ne bježati od svoje dubine.

Zašto je važno ponovno otkriti riječ insan?

Zato što nas podsjeća:

• da je ranjivost snaga,
• da nježnost nije slabost,
• da je suosjećanje prirodno,
• da je ljepota u jednostavnosti,
• da vrijedimo i kada nismo “produktivni”,
• da smo stvoreni za ljubav, ne za savršenstvo.

Insan je prisutan u svakom dahu u kojem smo iskreni.
U svakom pogledu koji razumije.
U svakom trenutku tišine kada ne znamo, ali osjećamo da smo na mjestu istine.

Zaključno

Možda je danas najdublji čin hrabrosti – biti insan.
Ne savršen, ne završen, ne ograđen. Već mekan, osjećajan, prisutan.
Otvoren za Ljepotu koja ne traži da budemo nešto više, nego da se sjetimo tko već jesmo.

Ako i ti osjećaš da si insan – onda znaš.
Ne moraš znati sve. Dovoljno je da pamtiš da si stvoren s razlogom – i da je tvoja nježnost sveta.

Trebaš podršku na svom putu?

Ako ti treba osobna podrška, savjetovanje o prehrani, pomoć u detoksikaciji ili želiš naučiti kako nježno vratiti ravnotežu svom tijelu – tu sam za tebe.

Slobodno mi se javi na hello@mihaelabrijak.com kako bismo dogovorili individualne konzultacije prilagođene tvojim potrebama.

Tvoje tijelo zna kako se iscijeliti – uz pravu podršku, sve je moguće