Crne trube – skromne gljive koje kriju čaroliju

Na prvi pogled možda ne djeluje impresivno. Čak ni ime joj ne zvuči baš primamljivo. Crna truba, crni trubač, pa čak i mrtvačka truba… ali vjeruj mi, ova gljiva skriva pravu, nježnu čaroliju u svijetu gljiva.

Za mene su crne trube nešto posebno. Možda jer su crne (a znate koliko volim sve što je pomalo drugačije), a možda jer imaju toliko dubine u svom okusu – nježne, delikatne, aromatične… svaka je kao mali dar iz šume. A još kad znaš da ih malo tko bere, a rastu u velikom broju, srce ti bude još punije kad ih pronađeš.

Crna truba (lat. Craterellus cornucopioides) je zapravo prava poslastica. Raste na vlažnim, sjenovitim mjestima, najčešće u jesen, i zna se dogoditi da ih u dobrim godinama ima toliko da se doslovno kaže da ih možeš kositi. Nema otrovnog dvojnika – što je rijetkost u gljivarskom svijetu – i zato je toliko zahvalna za one koji znaju što traže. No ako nisi siguran/na, uvijek prepusti berbu iskusnim gljivarima.

Njeno meso je tamno, tanko, elastično i iznenađujuće ugodnog, slatkasto-šumskog okusa. Kada se osuši, postaje još intenzivnija, i to je upravo način na koji je najviše volim koristiti – sušenu i samljevenu kao prah, kao začin za juhe, umake ili posip po jelima. Tako malo, a tako duboko obogaćuje okus svega što dotakne.

Ako želiš sušiti crne trube kod kuće, to možeš i bez dehidratora – samo malo strpljenja i ljubavi. Očisti ih pažljivo od zemlje i lišća, rasporedi na rešetku s papirom za pečenje, i suši na niskoj temperaturi (idealno 40°C, nikako više od 50°C) s odškrinutim vratima pećnice kako bi para mogla izlaziti. Trebat će im oko 5 sati, ali isplati se – vjeruj mi. Suhe ih potom samelji i čuvaj kao najfiniji šumski začin.

Još nešto zanimljivo: nakon nuklearne nesreće u Černobilu, upravo je ova skromna gljiva bila među onima koje su apsorbirale najviše radioaktivnih izotopa – što nam govori koliko su zapravo moćne i osjetljive na okoliš. I koliko zaslužuju naše poštovanje.

Za mene, crne trube su poput tajnog sastojka šumske kuhinje – tihi saveznici okusa, prirodni eliksir iz jesenskih šuma. Ako ih pronađeš – čuvaj ih. Ako ih ne nađeš – potraži sušene. U svakom slučaju, vrijedi ih imati u svojoj smočnici.